Divlje svinje, lisice i ostalu divljač viđamo sve bliže selima, gradovima, centrima, ulicama… Doista atipično ponašanje nego smo naviknuli.
Nedostaje li im u njihovim staništima hrane, vode, što zbog suša, a što zbog požara, jesu li im zbog žilet žice presjecani putevi i ostalo ih je previše kod nas?
Za časopis Hrvatskih šuma odgovor je dao Marin Tomaić, viši stručni suradnik za lovstvo Hrvatskih šuma, piše Agroklub.
Problem nije nastao preko noći pa ga se neće moći niti riješiti na brzinu. Moramo znati da se radi o životinjskim vrstama koje su svrstane temeljem Zakona o lovstvu u kategoriju divljači i kao takove imaju određen oblik nagonske životinjske inteligencije koja im određuje ponašanje, odnosno njihovo reagiranje na sve okolnosti sredine u kojoj obitavaju i žive. Za ni jednu vrstu divljači osim svakako za svinju divlju i djelomično lisicu ne može se reći da njihovo ponašanje ove godine izlazi iz uobičajenih okvira ponašanja ranijih razdoblja. Pojavni oblici kretanja te povremenih dužih ili kraćih prolaza i boravaka divljači na rubnim dijelovima naselja i u samim naseljima u najvećem broju slučajeva radi se o svinjama divljim. Učestalost te pojave skrenula je pozornost i na pojedinačne “izlete” i drugih životinjskih vrsta, ističe Tomaić.
No što se u stvarnosti dogodilo sa našom “glavnom susjedom” svinjom divljom?
Ovdje Vas ne mislim opterećivati sa biologijom vrste, jer to nije namjena ovog članka, ali moramo ovom prilikom istaknuti nekoliko činjenica koje su u kategoriji iskustvenih saznanja lovačke struke i svakako će trebati u narednom periodu ozbiljnije pozabaviti sa evidentnim promjenama kod te vrste. Naime, današnja svinja divlja nedvojbeno se razlikuje u bitnim odrednicama reprodukcije u odnosu na 30 i više godina unatrag i to po broju prašenja u tijeku godine i u broju prasadi koja su prirast kod te vrste. Mislim da se možemo usuglasiti da se svinja divlja prasi u dvije godine najmanje tri puta i da svaki puta ostvari prirast od prosječno pet prasadi. To smatramo kao temeljni razlog povećavanje brojnosti populacije svinja divljih, jer važeća zakonodavna regulativa koja određuje gospodarenje sa svinjom divljom ne propisuje takve priraste, a vezano uz to i odstrjele svinja u lovištima, kao temeljnu mjeru reguliranja odnosno kontroliranja brojnog stanja pojedine vrste divljač.
Kao razlog povećanog broja prašenja i povećanog prirasta navodi se pretpostavka da se je genetika svinje divlje u vrijeme domovinskog rata, kontaminirana genetikom domaćih svinja. Nadalje, sve veći broj zapuštenih voćnjaka, vinograda, poljoprivrednih površina i divljih deponija, kao i neadekvatnih kontejnera za odlaganje smeća, na rubovima naselja odlična su “pozivnica” za sve životinjske vrste, a pogotovo vrste koje su klasificirane prema načinu prehrane u grupu omnivora ili sveždera. Baš te vrste visoko su na ljestvici životinjske inteligencije, a tu je jako visoko rangirana vrsta svinje divlje.
U nizinskim područjima svinja divlja nema prirodnog neprijatelja osim eventualno elementarnih nepogoda u smislu visokih, naglih i dugotrajnih površinskih voda i čovjeka koji kontrolira populaciju divljači u okviru poštivanja pozitivnih zakonskih propisa.
U brdskim dijelovima Hrvatske, problem brojnosti populacije svinje divlje nije tako izražen, jer dio prirasta uzmu ekstremniji klimatski uvijati kao i krupni predatori, rekao je Tomaić pa nastavio: Sve u svemu, morati ćemo se naučiti živjeti sa povremenom pojavom divljih životinja u našim sredinama, a i sami ćemo morati poduzimati više aktivnosti da te životinje ne dolaze u našu blizinu.
Cijeli članak na Agroklubu.